Idealni prostori umjesto utopije

Utopija je u suvremenoj kulturi sasvim nestala kao žanr, tek se povremeno pronalaze njezini elementi u književnim i drugim umjetničkim djelima. U isto vrijeme, tematiziranje utopije raširilo se u općem diskursu kao ideja nečega idealnog, često čak lažnog i nedohvatljivog. U skladu je to s općim pesimizmom koji naizgled sasvim vlada u kulturi.

Čini se da se zaboravilo pravo značenje riječi utopija, ali i povijest žanra. Najpoznatija zapadna antička utopija Platonova je Država, ali najpoznatija uopće zasigurno je renesansno djelo O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji Thomasa Morea. Ona je značajna i jer se prvi put spominje riječ „utopija“, i to u naslovu, a sama riječ u prijevodu s grčkog označava „nemjesto“, što bi se moglo prevesti i kao Nigdjezemska. Žanr utopije cvjetao je u renesansi pa su tada nastala djela poput Grada sunca Tommasa Campanelle i Nove Atlantide Francisa Bacona, a čak i Hrvatska ima svoga predstavnika u Frani Petriću i njegovu Sretnom gradu.

Potrebno je podsjetiti se što je zapravo tipično za žanr utopije. Utopija je mjesto na kojem vlada idealan društveni ustroj u kojem nema nepravde, ljudskih mana te svi uzimaju i koriste samo onoliko sredstava koliko im je potrebno. Ipak, jedan element neprestano se zaboravlja, a dovoljno je pogledati koja se riječ ponavlja u naslovima utopija. Utopija je grad, ona mora biti urbana sredina. Isto vrijedi i za Platonovu Državu, ta država zapravo je grad – Atena.

Za razliku od renesanse, u 20. je stoljeću cvjetala distopija. Distopija kao žanr novija je pojava, iako ima naznake od samoga početka književnosti, ali kao žanr procvjetala je tek nakon Prvog svjetskog rata te je popularna i danas. Vjerojatno su najpoznatije distopije 1984. Georgea Orwella, Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja i Fahrenheit 451 Raya Brandburyja. U svima se tematizira ostvarenje pogrešno usmjerenih utopističkih, idealističkih ideja koje su same sebi svrhom. Uočljivo je i da su sve nastale na engleskom govornom području.

Vrijeme je da se okrenemo pitanju utopijskoga u trilogiji C. S. Lewisa, značajnog pisca engleskog govornog područja. Lako je tvrditi da je distopija reakcija na ratno stanje, a Lewisova Svemirska trilogija čini se kao dobar predložak za promišljanje o toj temi: hoće li u njegovu djelu biti više utopijskih ili distopijskih elemenata? Naime, Svemirska trilogija godinama je svoga objavljivanja gotovo obuhvatila vrijeme Drugog svjetskog rata koji je trajao od 1939. do 1945: prvi dio objavljen je 1938. (Izvan tihoga planeta), drugi 1943. (Perelandra), a treći 1945. godine (Ta užasna snaga). Na hrvatski su jezik do sada prevedena prva dva dijela u izdanju nakladničke kuće Verbum.

Tihi planet je Zemlja. Kako je ona pali planet kojim vlada Lucifer, Zemlja ne sudjeluje u svemirskoj glazbi te je upravo zbog toga Tihi planet. Pomalo neočekivano, Lewis ostaje na tragu ostalih autora distopija, samo što on svoju distopiju podiže na globalnu razinu: Zemlja je distopija, a razlog za distopijsko stanje u tom trenutku jesu totalitarni režimi koji su omogućili svjetske ratove. Međutim, važno je uočiti da takvo stanje ipak nije novo, samo je dovedeno do krajnje posljedice. Razlog za to lako je pronaći u Lewisovu svjetonazoru, prema kojem je razlog distopijskog stanja ništa drugo doli grijeh.

Da je upravo grijeh razlog nastanka distopije koja je Zemlja ne otkriva se samostalnim promatranjem našega planeta, nego u usporedbi s idealnim društvima, a koliko su ona zapravo utopijska, pokazat će se na primjerima.

Naime, u romanu Izvan tihoga planeta znanstvenici odlaze na Malacandru (Mars) i istražuju kulturu koja se tamo nalazi. Na tom planetu žive tri vrste bića, od kojih svaka vrsta ispunjava svoju svrhu i ulogu: Hrossa, Seroni i Pfifltriggi. Sve tri vrste ukratko su predstavljene i njihov način života čini se izrazito idiličnim i skladnim. Zašto to onda nije utopija? Odgovor je vrlo jednostavan. Utopija kao žanr temelji se na urbanom, tj. gradskom oblikovanju prostora. Ni jedna od vrsta na Malacandri ne živi u gradu; jedna vrsta živi u planinama, druga uz rijeke, a treća u špiljama i podzemnim tunelima. Za razliku od stroge hijerarhije koja je tipična za utopije, bića Malacandre žive bez istaknutih ograničenja jer im srca sama od sebe streme dobrome i uopće ne osjećaju nagnuće za činjenje zla. Ukratko: nemaju grijeha, njihov planet nije pao.

U Perelandri svijet je još fantastičniji, sasvim se sastoji od vode i biljnih naslaga koje plutaju na istoimenom planetu. Na Malacandri je postojalo društvo koje je živjelo u potpunom skladu, a Perelandra (Venera) kao planet odupire se svakom pokušaju ukorjenjivanja, udomaćivanja. Na Perelandri živi samo jedna osoba, kraljica Tinidril, koja iščekuje svoga Kralja i primjer je potpune nevinosti i neznanja. Je li taj svijet utopija? On je idealan, neiskvaren, dobar, divlji, ali nije utopija. U ovom svijetu nema ni društva ni gradova, ali ima vlasti. Iste one vlasti koja je bila i u Malacandri: božanske vlasti.

Ima li onda utopije u ovim romanima? Nema, ali ima idealnih prostora. Jedina utopija koja se ostvarila u cijelom serijalu negativna je utopija, odnosno distopija – Zemlja. Lewis tako potvrđuje tendencije svojih suvremenika da osude tiranske vlasti (a možda i društvo općenito) koje teže pokvarenosti i dominaciji nad drugima, ali nudi i rješenje, a ono je jednostavno: povratak Bogu te vjeri u dobro i pravednost.